4. Kongres fizijatara BiH

POSTUPCI HABILITACIJE I REHABILITACIJE NEUROLOŠKI OŠTEĆENE DJECE NA PEDIJATRIJSKOJ KLINICI KCUS

Аутори:
1. Ajša Meholjić, Federation of Bosnia and Herzegovina , Bosnia and Herzegovina

Апстракт:
U današnje vrijeme kada se naša zemlja suočava sa brojnim egzistencijalnim problemima, problem djece sa onesposobljenjem nailazi na velike poteškoće. Jedini koji pokazuju interes za ovu problematiku su roditelji djece sa posebnim potrebama i osobe koje su u neposrednom kontaktu i radu sa ovom djecom, bilo da se radi o dječijim fizijatrima, pedijatrima, psiholozima, logopedima, fizioterapeutima, kao i neke organizacije koje su isključivo formirane zbog ove djece. Čak i u redovima fizijatara postoji veoma mali interes za ovu problematiku. Do sada je na polju ove problematike na našoj klinici dosta učinjeno, ali uvijek može više. Kada su u pitanju djeca sa onesposobljenjem, da bi se na svim poljima borbe za njihov bolji život postigli što bolji rezultati, treba poznavati brojne specifičnosti u vezi sa njihovim uzrastom i procesima habilitacije i rehabilitacije. Osnovne specifičnosti su: medicinske i psiho-socijalne. Medicinske specifičnosti obuhvataju osnovne medicinske pojmove koji se razlikuju od onih koji se koriste u fizijatriji odraslih, počevši od termina habilitacija, odstupanje u posturalnim refleksima, simptomatski rizično dojenče i dijete itd; preventivu koja se može provoditi na tri nivoa – prenatalni period, perinatalni i postnatalni period; etiologiju gdje etiološke faktore dijelimo na prenatalne, perinatalne i postnatalne zavisno u kom periodu je noksa djelovalai nastalo oštećenje; dijagnostiku i terapiju. Medicinske aktivnosti vezane za simptomatski rizičnu djecu i djecu sa onesposobljenjem na našoj klinici su višestruke. Na prvom mjestu je detaljna anamneza. U kliničkom pregledu pored inspekcije, palpacije, ispitivanja neonatalnih refleksa, mišićnog tonusa, mišićnog testa, merenje obima pokreta zglobova, testa aktivnosti dnevnog života, orijentaciono ispitivanja čula i kliničkog pregleda, u dijagnostici novorođenčadi i dojenčadi posebno mjesto zauzima Vojtina funkcionalna dijagnostika. Ona predstavlja uspješnu funkcionalnu analizu za procjenu zrelosti CNS u najranijem uzrastu (prvi trimenon) kada klasičnim neurološkim pregledom nije moguće sagledati abnormalnosti. Položajne reakcije su pokreti tijela isprovocirani određenom promjenom položaja tijela. To su refleksne aktivnosti koje se odvijaju kroz nekoliko faza i predstavljaju objektivne pokazatelje postignutog razvoja. Postavljanjem djeteta u sedam različitih položaja izaziva se slanje veoma jakih draži u spinalne i supraspinalne centre, što dovodi do adekvatne reakcije kako centralnih dijelova tijela (glave i trupa), tako i perifernih (ekstremiteta). Pri tome deluju različiti nadražaji, koji dolaze iz: proprioceptora (zglobova, zglobnih čahura, čula vestibularnog aparata, mišićnih vretena), eksteroceptora (kože), interoceptora (medijastinuma, pleure, peritoneuma) i telereceptora (očiju). Dijagnostika po Vojta metodi koristi se uvijek kada nam to okolnosti dozvoljavaju jer je veoma efikasna sve dok se ne počnu miješati svjesni odgovori pri ispitivanju. Nakon evidentiranja odstupanja u motornom razvoju i postavljene dijagnoze, dijete koje nije razvilo motoričke obrasce biva uključeno u program habilitacije. Koja vrsta habilitacije će se primijeniti zavisi od više faktora. Opšti principi tretmana su: timski pristup (fizijatar, fizioterapeut, radni terapeut, neuropedijatar, dječiji psiholog, logoped, defektolog, ORL, oftalmolog, ortotičar, ortoped, neurohirurg itd.), što raniji početak, korištenje sinteze raznih metoda za svaki pojedinačan slučaj, aktivna saradnja roditelja djeteta, motivacija i saradnja samog pacijenta. Kao uvod u tretman neurološki oštećenog djeteta možemo primijeniti masažu. Masaža bebe je optimalan poticaj za razvoj pokreta i osjeta, i poboljšava cjelokupni psihomotorni razvoj djeteta. Kada je beba pod stresom, masaža je može relaksirati i pomoći joj da se opusti. Istraživanja su pokazala da redovna masaža pomaže prijevremeno rođenim bebama da brže dobiju na težini, smanjuje neprijatnost zbog rasta zuba, poboljšava cirkulaciju, imunitet i neurološki razvoj. Prije svega, masaža pomaže roditeljima uspostaviti čvršću vezu sa svojom bebom. Beba se pri tome osjeća sigurnom i voljenom, a razvija se i osjećaj povjerenja između roditelja i djeteta. Habilitacija po Vojta metodi koristi se uvijek ako nema kontraindikacija. Zasnovana je na akupresuri i stimulaciji proprioreceptora. Osim habilitacije po Vojta metodi najčešće korištena je habilitacija po Bobath konceptu. Kontraindikacije za ovu vrstu tretmana praktično nema. Osnovni cilj koncepta je: kočenje patoloških refleksa, razvijanje normalnog tonusa ili približavanje normalnom tonusu i kroz to uspostavljanje koordinacije kretanja, olakšanje, podsticanje i stvaranje normalnih, svjesnih, automatskih pokreta, učenje svakodnevnih vještina i samozbrinjavanje. Osnovu tretmana čine inhibicija i facilitacija. Inhibicija podrazumijeva smanjenje tonusa muskulature i nepravilnih i spastičnih oblika pokreta. Provodi se kroz postavljanje djeteta u odgovarajući položaj, kroz normalan oblik aktivnog pokreta, kroz razvoj normalne reakcije balansa te korištenjem manuelnih postupaka na spastičnoj muskulaturi koji dovode do smanjenja tonusa. Facilitacija normalnih pokreta označava terapeutski postupak kojim se nastoji poticati dijete na izvođenje aktivnih, normalnih oblika pokreta i olakšati takvu aktivnost. Kod cerebralno oštećenog djeteta potrebno je pasivno postavljanje u određene položaje i vršenje pokreta uz brojna ponavljanja. Pritom se koriste položaji i pokreti koji odgovaraju motoričkoj, a ne hronološkoj dobi djeteta. Kod mlađeg djeteta s neurološkim oštećenjem tretman prati normalni fiziološki razvitak počevši od supiniranog položaja. Djetetu s fleksijskim spazmima osnovni terapijski položaj je pronacijski kako bi se postigla refleksno kočeća hiperekstenzija. Kod ekstenzijskog tipa koristi se refleksno kočeći položaj djeteta u supinaciji, jer se u tom položaju mogu razvijati fleksijski pokreti i položaji. Osim habilitacijskih metoda veoma često sastavni dio tretmana neurološki oštećene djece je i klasična kineziterapija koja se primjenjuje uvijek kada je potrebno očuvati i vratiti normalnu pokretljivost zglobova, vratiti mišićnu snagu i elastičnost mišića, uspostaviti koordinaciju i balans. Zbog čestih respiratornih infekcija ove djece respiratorna kineziterapija igra značajnu ulogu jer samo uz nju tretman je kompletan. Primjenom perkusije i drenaže neurološki oštećeno dijete znatno lakše diše a time je i opskrba kisikom znatno bolja. Hidroterapija se na našoj klinici koristi najčešće kod djece sa povišenim tonusom muskulature kao uvod u habilitacioni tretman. Pri tome zbog svih kvaliteta vode, dijete je opuštenije i učinak habilitacionog tretmana je znatno bolji. Termoterapija u vidu aplikacije toplih pakunga na spastičnu muskulaturu ili na zglobove kojima prijeti kontraktura je takođe uvodna procedura za uspješniji habilitacioni tretman. U novije vrijeme u tretmanu djece sa neurološkim problemima primjenjujemo kineziotejping. To je tehnika koja se sastoji u postavljanju elastične, ljepljive trake na kožu u cilju postizanja blagotvornih efekata na mišićno-skeletnom sistemu. Tehnika kineziotejpinga se bazira na konceptu olakšavanja mišićnih pokreta sa ciljem da se postigne biomehanički, terapeutski efekat na tretiranim zonama. Traka je vodootporna i svojim mikropokretima stimuliše kožne i potkožne receptore, stimulišući nervni sistem koji uslovljava mišićni refleks. Korištena traka može da stoji nekoliko dana, ne sadrži štetne materije. U našoj praksi najčešće se postavlja u smislu korekcije valgiditeta koljena kod spastične dipareze ili spastične tetrapareze gdje se očekuje funkcionalni napredak. Takođe se koristi u postizanju i očuvanju dorzalne fleksije stopala onda kada dijete teži osloncu na prste dok hoda. Na gornjim ekstremitetima se koristi u smislu korekcije palmarne fleksije kao i postizanja supinacije tamo gdje je dijete ne može realizirati. Kod djece sa neurološkim oštećenjem nije rijetka pojava deformiteta kičmenog stuba u smislu skolioze i kifoze. I tada nam kineziotejping igra važnu ulogu. U tretmanu djece sa neurološkim odstupanjima veoma često koristimo različite vrste ortotskih pomagala. Ortotika (potiče od grčke riječi ortho što znači "ojačati", "postaviti u red") je specijalnost medicine orijentisana na dizajn, proizvodnju i aplikaciju ortoza. Ortoze su ortopedska pomagala koje pružaju potporu ili koriguju funkciju ekstremiteta ili trupa. Kod djece sa neurološkim oštećenjima na našem odjelu, najčešće korištene ortoze su: AFO ortoza, TLSO ortoza za kičmu kao i ortoze za šake. AFO ortoza se najčešće koristi se u smislu očuvanja postignutog obima pokreta skočnog zgloba kod spastične muskulature, kao i preventiva za pojavu kontrakture skočnog zgloba. Nekada se savjetuje pravljenje KAFO ortoza i to u situaciji kada koljena teži fleksionom položaju i prijeti kontraktura istog. Ortoze za šake se najčešće savjetuju djeci koja zbog spazma muskulature imaju dominantno izraženu palmarnu fleksiju. Pri tome se šaka postavlja u funkcionalni ili fiziološki položaj. TLSO ortoze imaju višestruku primjenu. Na našem odjelu koristimo ih kod djece koja su zbog centralne hipotonije razvila skoliozu ili u smislu prevencije skolioze kod djece koja ne mogu korigovati položaj sijeda. Osim medicinskih specifičnosti za dobar razvoj djeteta veoma važne su i psiho-socijalne, gdje se posebno vodi računa o kontaktu majke i djeteta. Za sve oblike habilitacije i sve druge aktivnosti koje je potrebno provoditi sa djecom koja imaju neurološki problem educiramo roditelje, najčešće majku kako bi se tretman mogao realizirati i u kućnim uvjetima. Bitno je tretman provoditi kontinuirano i pravilno. Kroz naše odjeljenje prođe veoma veliki broj simptomatski rizične djece kao i djece sa jasnim neurološkim oštećenjem pri čemu se ulaži veliki napori da ta djeca što više osposobe za aktivnosti svakodnevnog života, kako bi što manje bili ovisnici o roditeljima ili starateljima. Na žalost mnoga su potpuni ovisnici ali i tada ne odustajemo, jer i mali pomak za takvu djecu i njihove roditelje znači veoma mnogo. Nedovoljno poznavanje njihovih potreba i mogućnosti, postojanje predrasuda ili straha, sputavaju mnoge pa čak i kolege, da slobodno krenu u ove vode i svojim znanjem ponude pomoć djeci koja je trebaju. Zato kolege, pridružite se jer ćete svojim angažmanom sigurno doprinijeti funkcionalnom napretku neurološki oštećene djece a kvalitet njihovog života učiniti boljim.

Тематска област:
Дјечија хабилитација и рехабилитација

Уводни рад:
Да

Датум пријаве сажетка:
06.06.2012.

Бр. отварања:
1293

Конференцијa:
4. Kongres fizijatara BiH